28. 7. 2015.

JEDNA OD NAJLEPŠIH I NAJDIRLJIIVIJIH MISLI KOJA JE IKADA IZREČENA O PRIRODI I PLANETI ZEMLJI


    Davne 1856. godine, predsednik Sjedinjenih Američkih Država, Abraham Linkoln, poslao je otvorenu ponudu poglavici plemena Sietla, u kojoj je naveo  želju da kupi jedan deo njihove zemlje, a da indijanskom narodu zauzvrat obezbedi rezervat. Poglavica tog plemena odgovorio mu je pismom koje se i dan danas ubraja u jednu od najlepših i najdirljivijih misli o prirodi.


Sadržaj pisma je sledeći:

Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju - previše od nas traži. Kako se može prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje? Tako nešto, sasvim nam je strano.

Mi nismo vlasnici svežine vazduha i bistrine vode. Svaki je delić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Deo smo zemlje i ona je deo nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam. Stenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo povijeno telo ponijevo i čovek, sve pripada istoj porodici.
Ova blistava voda što teče brzacima i rekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate znati da je sveta. Morate reći svojoj deci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode –glas je oca moga oca. Reke su naša braća, utoljuju nam žeđ. Reke nose naše kanue. Hrane nam  decu.
Prodamo li vam ovu zemlju, morate se setiti i učiti svoju decu da su reke naša, a i vaša braća. Zato rekama morate pružiti dobrotu, kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas beli čovek ne razume. Njemu je jedan deo zemlje isti kao bilo koji drugi. Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu, odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg.

Od pogleda na vaše gradove, crvenog čoveka zabole oči. U gradovima belog čoveka nema mirnog kutka. Nema mesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proleće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što smo divlji, jednostavno ne shvatam. Buka mi vređa uši. Šta vredi život ako čovek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovek i ne razumem mnogo. Indijanac voli meki zvuk vetra, kada se poigrava površinom močvara i miris povetarca, osvežen podnevnom kišom ili borovinom. Najveće blago crvenog čoveka je - vazduh. Beli čovek kao da ne opaža vazduh koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, imun je na smrad.



Prodamo li vam zemlju, morate se setiti da nam je vazduh dragocen. Da vazduh deli svoj duh sa svim životom koji održava. Vetar što je mom dedi dao prvi dah, prihvatiće njegov posledni izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mesto na kome će i beli čovek moći da udahne vetar zaslađen mirisom poljskog cveća.
Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju.

Odlučimo li da pristanemo, zahtevaćemo da ispunite ovaj uslov: Beli čovek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja, kao prema svojoj braći. Šta je čovek bez životinja? Kada bi životinje nestale, čovek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čoveka. Sve je u svetu povezano! Moraćete učiti svoju decu, da im je pod nogama pepeo naših dedova.

Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju decu, isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu decu. Pljuje li čovek na zemlju, pljuje na sebe samoga.

Zemlja ne pripada čoveku.
Čovek pripada zemlji.

Нема коментара:

Постави коментар